Zadovoljstvo mi je kao jednom od najstarijih članova ovog kolektiva u kojem sam proveo tridesetak godina, od čega dvanaest godina kao ravnatelj škole, iznijeti neka svoja sjećanja.
Sve do izgradnje nove školske zgrade učenici s područja Vukovara novog pohađali su nastavu u zgradi koja se nalazi na uglu današnje Ulice Lavoslava Ružičke i Županijske ulice, a učenici nižih razreda s Priljeva u jednoj stambenoj zgradi na tom području. Ravnatelj škole bio je Bogdan Dimitrijević. Neadekvatan prostor s velikim brojem učenika zahtijevao je izgradnju nove školske zgrade. Krajem 1960. god. izgrađena je nova školska zgrada, pod imenom OŠ “Ivo Lola Ribar” te su joj priključene škole u Bogdanovcima i Lušcu. Iako je izgrađena bez dvorane za tjelesni odgoj ova je škola bila najmodernija u Vukovaru pa su je u to vrijeme zvali “najlon škola”. Za ravnatelja škole imenovan je Martin Belec, a pomoćnik mu je bio dotadašnji ravnatelj Bogdan Dimitrijević. Nakon iznenadne smrti Dimitrijevića dužnost pomoćnika obavlja Slobodan Kojčinović. Sredinom 60-tih godina Belec je izabran za ravnatelja vukovarske Gimnazije, a na njegovo mjesto dolazi Milorad Novaković. Za pomoćnika ravnatelja je imenovan Josip Matoš koji preuzima pedagoško rukovođenje školom. U to vrijeme ukazala se potreba za osnivanjem posebnih odjeljenja za učenike s posebnim potrebama u razvoju te su u okviru ove škole formirana prva takva odjeljenja. Inicijator i organizator ove nastave, koja je ubrzo prerasla u samostalnu školu, bio je upravo Josip Matoš. 1972. god. Novaković odlazi kao prevodilac u komercijalnu službu “Vuteksa”, a za ravnatelja škole je izabran Simeon Perović, učitelj iz Bogdanovaca, koji je u toj školi zajedno sa suprugom radio od 1959. god.
Već od prvih godina, moderno opremljena i sa stručnim nastavnim kadrom, škola je postizala izvanredne rezultate u odgojno-obrazovnom radu. To se potvrđivalo ne samo uspjehom koji su naši učenici postizali u nastavku školovanja već i rezultatima postignutim na republičkim ispitima znanja koji su provođeni svake godine. Isto tako postizani su značajni rezultati na općinskom i republičkom natjecanju u znanju iz pojedinih predmeta. Premda su ispiti i natjecanja imali svoje nedostatke svaki se nastavnik trudio da mu učenici postignu što bolji rezultat jer je to bio velikim dijelom i rezultat njegovog rada. Kod izbora učenika za rad u naprednim grupama dolazilo je do nesuglasica među nastavnicima oko izbora najboljih učenika za svoju grupu. Naime, svatko je želio okupiti najbolje učenike u svoju grupu, a to realno nije bilo moguće jer su odlični učenici obično bili najbolji u nekoliko predmeta.
Uz redovnu i dodatnu nastavu, s naprednim učenicima, organizirane su i slobodne aktivnosti s brojnim sekcijama u okviru školskog kulturno-umjetničkog i sportskog društva. Pripremani su programi obavezno za svečanosti povodom Dana Republike, Nove godine, Dana žena, Dana škole i na kraju školske godine, a bili su česti nastupi u mjesnim zajednicama i smotrama. Nastavnici su morali uložiti poseban trud na pronalaženju prigodnih tekstova i uvježbavanju programa. Nastupalo se i na republičkim natjecanjima gdje su zapažene rezultate postizale recitatorska i literarna sekcija. U sportskim natjecanjima najbolje rezultate postizala je odbojkaška ekipa djevojčica. Za rad u svim tim posebnim aktivnostima nastavnici su bili posebno nagrađivani. Strahovali su zajedno s učenicima uoči nastupa, a nagrada im je bila sretne i blistave oči učenika poslije uspješnog nastupa, pehari, diplome i pismena priznanja. Zato sam kao ravnatelj škole na sjednicama nastavničkog vijeća obuhvaćao sve provedene aktivnosti u školi s posebnim isticanjem najuspješnijih.
Sredinom sedamdesetih škola je među prvima prešla na rad u petodnevnom nastavnom tjednu. Subotom su dežurni nastavnici organizirali različite sportske i društvene aktivnosti predviđene godišnjim programom rada. Predviđene aktivnosti s brojem obuhvaćenih učenika evidentiralo se u posebnom dnevniku. Kako je organizacija rada slobodnim subotama bila nepoznanica prije uvođenja takvog rada savjetovao sam se s nekoliko ravnatelja i pedagoga škola u Osijeku gdje je takav način rada organiziran godinu ranije.
Posebno bih htio istaknuti organiziranje Škole u prirodi za učenike trećeg razreda i logorovanja za učenike osmog razreda. Škola u prirodi organizirana je u Kranjskoj Gori. Tamo je društvo “Naša djeca” imalo zakupljen objekt u kojem su djeca boravila, a troškove prehrane plaćali su roditelji. Cijena je bila pristupačna, a dojmove koje su djeca stekla ostali su nezaboravni. Naime, to je bio boravak u potpuno novoj sredini reljefno i gospodarski različitoj od našeg zavičaja. Istovremeno učenici su se prilagođavali društvenom životu i postajali samostalniji-za učenike osmih razreda organizirano je logorovanje u jesen ili proljeće u okolici Vukovara. Boravak pod šatorima i organiziran društveni život bio je za učenike poseban doživljaj.
Kako škola nije imala dvoranu, nastava tjelesnog odgoja i sve prigodne svečanosti održavale su se u “dvorani”, u projektu namijenjenoj kao učenička blagovaonica pokraj školske kuhinje. Nakon dvadeset godina rada u takvim uvjetima sredstvima samodoprinosa građana MZ Vukovar novi izgrađena je 1980. god. dvorana s gledalištem. Brigu o radovima na dvorani, pritjecanju sredstava i plaćanju radova vodio je poseban Odbor čiji sam član bio i ja kao ravnatelj škole, a pri tome su se posebno angažirali Stevo Gledić kao predsjednik odbora i Pokas, inženjer, kao nadzorni organ. Rad ovog odbora je velikim dijelom uticao da dvorana bude na vrijeme dovršena i predana na upotrebu.
Početkom osamdesetih godina izglasani su samodoprinosi za gradnju škola, prvo na Lušcu, a zatim u Bogdanovcima. U ljeto 1985. godine škola u Lušcu je bila dovršena i potpuno opremljena pa je u njoj održana i sjednica nastavničkog vijeća na početku školske godine 1985./86. Treba napomenuti da je do tada nastava u Lušcu održavana u jednoj sobi seoske kuće i da je nova škola bila pravi preporod, ne samo za učenike, nego i učitelje.
Nastava u Bogdanovcima održavala se u dvije učionice od kojih je jedna izgrađena davne 1863. godine, a druga nekoliko godina kasnije. Dan kada je proveden referendum za izglasavanje samodoprinosa namijenjenoj izgradnji škole ostao mi je posebno u sjećanju. Kako sam u toj školi zajedno sa suprugom radio preko desetak godina bio sam emotivno vezan za to selo i želio da referendum uspije. Zato sam toga dana na glasačkom mjestu proboravio nekoliko sati razgovarajući s mještanima, posebno s nekadašnjim svojim učenicima. Tako mi je jedan od njih rekao: “Eto, učitelju i mi ćemo nakon sto godina imati novu školu.”
No, da ne bi bilo sve idilično iznijet ću i teškoće s kojim sam se susretao. Odlaskom nastavnika Josipa Matoša, ubrzo nakon što sam imenovan za ravnatelja, škola je ostala bez pedagoga pa sam obavljao i rukovodeće i pedagoške poslove. Tek 1972. osigurana su sredstva za otvaranje radnog mjesta pedagoga škole. Na natječaj je primljena pedagoginja pripravnica Marija Dvojković, koja se od prvih dana zdušno prihvatila oko organizacije odgojno-obrazovnih poslova. I dok u odgojno-obrazovnim poslovima nije bilo problema, u administraciji nije bilo tako. Na nesreću primljeni su radnici koji su vrlo nemarno obavljali svoje poslove, a jedan je čak i materijalno oštetio školu. S tim radnicima vođeni su radni i krivični sporovi pred sudom. Budući da sam kao ravnatelj škole na svim sporovima zastupao školu, a nisam pravnik, to mi je oduzimalo puno vremena i psihički me umaralo.
Školskom kulturno-umjetničkom društvu nedostajala je folklorna sekcija i tamburaški zbor te mi je bio cilj da to ostvarim. Za to mi se ukazala prilika početkom osamdesetih godina kada je primljen nastavnik glazbenog odgoja koji zna voditi tamburaški zbor. U isto vrijeme na natječaj za nastavnika povijesti prijavio se nastavnik koji je imao višegodišnje iskustvo u vođenju folklora pa mu je to uzeto kao prednost prilikom odabira kandidata. Ovaj izbor izazvao je dugotrajni radni spor. Na kraju spora oba kandidata su zaposlena, a posljedice spora snosio sam ja kao ravnatelj škole.
A sada nekoliko riječi o društvenom životu u Kolektivu i materijalnom položaju radnika. Društveni život organiziran je uglavnom pod okriljem i sredstvima Osnovne organizacije sindikata. Svake godine obavezno su organizirane prijateljske večeri povodom Dana Republike i Dana škole. Na njima su nazočili svi zaposlenici škole sa svojim supružnicima. Veselilo se, pjevalo i plesalo do duboko u noć. Isto tako barem jednom godišnje organizirana je jednodnevna ili dvodnevna ekskurzija u Italiju, Sloveniju, Rumunjsku, Češku, koje su uglavnom imale za cilj “šoping”, što je u to vrijeme bilo aktualno.
Briga se vodila i o stambenim uvjetima radnika. Iako su sredstva stambenog fonda škole bila relativno mala, uspjelo se osigurati stanove radnicima kojima je u određenom trenutku bilo najpotrebnije, a drugima odobriti kredit za dovršenje ili adaptaciju stambenog objekta. Pri tome sam kao rukovodilac Kolektiva nastojao stambeno zbrinuti radnike kojima je to bilo najpotrebnije bez obzira je li to nastavno ili pomoćno osoblje.
Financiranje škole vršeno je putem SIZ-a odgoja i osnovnog obrazovanja čija su sredstva ovisila o gospodarskoj razvijenosti pojedine općine. Zato su plaće nastavnog osoblja bile ispod prosjeka u odnosu na druge djelatnosti, a prema kvalifikacijskoj strukturi. Stoga su se plaće određivale prema pravilu “za isti posao ista plaća” bez obzira na školsku spremu i postignuće rezultata u radu. Jedine razlike postojale su u dodatku na radni staž odnosno radno iskustvo. Iako to nije motiviralo nastavnike na daljnje stručno usavršavanje gotovo svi učitelji u ovoj Školi izvanrednim studijem stekli su višu spremu.
Na kraju o mom upravljanju Školom. Uvijek sam poštivao čovjeka kao čovjeka bez obzira na školsku spremu i posao koji obavlja. Ako je tko pogriješio nikada nisam podizao ton pa ni onda kada sam doživljavao uvrede. Pitanja vezana uz nastavu rješavala su se na nastavničkom vijeću, a što se odnosilo na Školu kao radnu organizaciju na Zboru radnika i Savjetu škole. Iako su te sjednice ponekad bile dugotrajne i sa žučnim raspravama nastojao sam da donesene odluke doprinose unapređenju rada škole. Stoga sam ponosan što sam dugo godina radio u ovom Kolektivu i dvanaest godina bio na njegovom čelu. U tom periodu smatram da sam jednim dijelom doprinjeo da ova škola bude ugledna odgojno-obrazovna ustanova kakva je bila od svog osnutka. Još bih se htio osvrnuti na administrativne i pravne poslove koje sam morao obavljati. Pokraj Statuta škole kao osnovnog dokumenta bilo je dvadesetak raznih pravilnika koje je trebalo u zakonskom roku donijeti i na vrijeme izvršiti izmjene i dopune sukladno promjenama u republičkim zakonima. Njihovo pravovremeno donošenje i usklađivanje često je kontrolirala inspekcijska služba. Zato sam morao na vrijeme izrađivati prijedloge novih pravilnika ili njihove dopune kako bi ih organi upravljanja mogli na vrijeme donijeti. Isto tako kao svaka radna organizacija i Škola je imala svoj plan ONO i DSZ. Njime je bio planiran rad škole u ratnim uvjetima i rad u slučaju elementarnih nepogoda. Sve te planove napravio sam prateći odgovarajuću literaturu. Kolika je bila beskorisnost i besmislenost tih planova pokazale su devedesete godine.
Simeon Perović, ravnatelj u mirovini