Sredinom osamdesetih godina broj učenika naglo se povećava čemu je doprinjela izgradnja stambenog naselja na Olajnici. Ravnatelj je Jozo Galić koji se susreće s pomanjkanjem učioničkog prostora. Velik broj učenika otežava i odvijanje odgojno-obrazovnog rada pa se sve izvannastavne aktivnosti, dodatna,
izborna i fakultativna nastava održava u suprotnoj smjeni. Od učeničke blagovaonice uređene su veća i manja prostorija, gdje se odvijala redovna i tečajna nastava. Ravnatelj daje ograditi školsko igralište i limenim pločama se izvodi pokrov na ravnoj površini krova jer je zgrada škole prilično prokišnjavala. Unatoč poteškoćama, nastavni i ostali rad u školi odvija se normalno i postižu se vrlo dobri rezultati, kako u nastavi, tako i u ostalim aktivnostima. Svi nastavnici i učitelji rade savjesno koristeći suvremene oblike rada i nastavnih sredstava pa i rezultati ne izostaju.
Krajem osamdesetih škola ima tisuću pedeset učenika zajedno s područnim školama u Bogdanovcima i Lušcu. Polako, ali sigurno približava se rat. U školi se osjeća dotada nepoznata napetost, pogotovo pred kraj školske godine, kada malo pa sve više, školu napuštaju učenici srpske nacionalnosti, a njihovi roditelji to pravdaju ratnom ugroženošću.
I sama sam bila puna strepnje osjećajući da će se dogoditi nešto strašno, ali to nikako nisam mogla uobličiti. Zapravo nisam shvaćala da može biti rat između ljudi u jednom gradu, gdje se gotovo svi poznaju i gdje živi toliko različitih nacionalnosti, dotada ni u kakvim sukobima. Razmišljajući dalje, shvatila sam da se radi o agresiji Srbije na Hrvatsku i time su moje dileme bile razriješene. Ipak, tu smo školsku godinu priveli kraju i na zadnjoj sjednici učiteljskog vijeća kojoj smo svi nazočili nismo se rastali sa smješkom kao prijašnjih godina, i razgovorima o ljetovanju, nego s neizvjesnošću ponovnog susreta u jesen. Bilo je nešto u tom rastanku ili se meni samo tako činilo, što je dalo naslutiti da se u jesen nećemo vidjeti. Tako je i bilo.
Rat je počeo u pravom smislu riječi. Tenkovi na ulicama, sve žešće bombardiranje grada nije nagovještavalo ništa dobro. To ljeto 1991. godine ulice grada su opustjele, a ja sam toliko željela čuti dječji smijeh i vidjeti ih kako se igraju, ali umjesto toga samo tišina koja zastrašuje ispresijecana letom aviona i bombama koje su sijale smrt.
Hrvatski branitelji nadljudskim naporima branili su grad i odolijevali daleko nadmoćnijem agresoru puna tri mjeseca. Tada je grad pao, a njegovi stanovnici se razasuli diljem Hrvatske i drugih zemalja. Nesrpsko stanovništvo uglavnom je bilo smješteno po sportskim dvoranama, prihvatilištima i hotelima ili kod nekih dobrih ljudi kao što je bio moj slučaj. Šokirani svim doživljenim, bili smo u krajnjoj neizvjesnosti. Što dalje? S obitelji jedno vrijeme bila sam u Zagrebu, a tada smo dobili posao suprug i ja u Gradini nedaleko Virovitice i kadrovski (nastavnički) stan koji smo opremili samo najnužnijim, a i to smo uglavnom dobili od humanitarnih organizacija. Punih šest godina živjela sam i radila u školi u Gradini, s mislima u gradu, domu, u “mojoj” školi, a onda je došla 1997. godina i mirna reintegracija hrvatskog podunavlja. To je značilo povratak kući.
Već početkom rujna, nekoliko dana poslije ravnateljice, gospođe Renate Bradvice, vraćam se u svoj grad Vukovar i naravno u školu. U školi zatičemo puno učenika srpske nacionalnosti i nekoliko učenika drugih nacionalnosti. Od nastavnog osoblja je bilo onih koji su ostali 1991. godine među kojima i nekoliko Hrvata. Bili su tu neki drugi ljudi, većinu sam poznavala, a neke ne. Već na ulazu u školu znala sam da tu pripadam. Bolno svjesna sasvim razrušenog grada i svoje kuće morala sam smoći snage uhvatiti se u koštac sa svim nedaćama jer trebalo je početi živjeti i raditi u miru s međusobnim uvažavanjem i tolerancijom svih koji smo se tu našli. Počeli su tada dolaziti i nastavnici i učitelji koji će te iste godine raditi s djecom hrvatske nacionalnosti jer je dogovoreno da se nastava izvodi na srpskom i hrvatskom jeziku. Ta podjela ostala je sve do danas i u kojoj ja ne vidim nekih naznaka da će se promijeniti, što bi po mom mišljenju trebalo.
Put učenja ponovnom zajedničkom životu nije bio ni lak ni jednostavan. Višegodišnja razdvojenost i rat učinili su svoje. Trebalo je puno strpljenja i nade u bolje sutra da bi se prevladale te početne teškoće. Do kraja polugodišta 1997./98. godine u školi je bilo oko petsto učenika koji su pohađali nastavu na srpskom i samo četiri učenika na hrvatskom jeziku. Do kraja te godine nastavu na hrvatskom jeziku pohađalo je jedanaest učenika, u kombinaciji od 1.-4. i od 5.-8. razreda, u improviziranoj učionici, u blagovaoni škole ograđenoj pločama iverice jer drugog nastavnog prostora nije bilo. Ti prvi učenici 1997./98. godine koji su pohađali nastavu na hrvatskom jeziku su bili: Jocković Zoran, Jocković Boris, Lermajer Milan, Mayer Rajna, Piljanović Željko, Vranić Tjaša, Marković Zdravka, Radović Bojan, Krstić Miroslav, Novosel Sanja i Bračko Sanja. Nastavnici su bili Janja Vitek, Vaso i Višnjica Došen, Vlado Dikšić, Božena Ursa, Senka Tadijanović, Marina Ereš Uzelac i Dubravka Čović.
Previše svjesna svega, nisam postavljala puno pitanja ni sebi ni drugima, već sam s ravnateljicom uporno radila na novoj organizaciji odgojno-obrazovnog rada po nastavnom planu i programu Ministarstva znanosti i obrazovanja. Treba naglasiti da, iako razdvojeni, učenici na hrvatskom i srpskom jeziku rade po hrvatskom nastavnom programu. Bila sam u školi u kojoj sam počela raditi 1973. godine kao pedagog pripravnik. Poslije duge razdvojenosti odmah smo se prepoznale, škola i ja. Samo se škola zvala II. osnovna, a u zgradi je radila i gimnazija po srpskom jeziku. Tijekom 1998. i 1999. godine velik broj učenika srpske nacionalnosti odlazi iz škole i Vukovara. Tih godina formiraju se razredni odjeli od prvog do osmog razreda nastave na hrvatskom jeziku, a osjeća se i napredak u međuljudskim odnosima u kolektivu. 2001. godine nastava je počela u obnovljenoj zgradi s osnovnim namještajem za učionice i urede, ali bez nastavnih sredstava koja su uništena tijekom rata i preseljenjem za vrijeme obnove škole. Nastava se u periodu 2000./01. godine odvijala u tri škole u gradu i to u bivšoj ekonomskoj školi bili su učenici od 1. do 4. razreda i jedne i druge smjene, od 5. do 8. razreda nastava na hrvatskom jeziku odvijala se u VII., a na srpskom u IV. osnovnoj školi. Treba naglasiti da se nastava poslije rata pa sve do sada u našoj školi izvodi na hrvatskom i srpskom jeziku u dvije smjene. U jesen 2002./03. školske godine ravnateljica Renata Bradvica odlazi na drugu dužnost, a Školski odbor imenuje mene za vršitelja dužnosti ravnatelja škole, da bi u veljači 2003. godine bila izabrana za ravnateljicu II. osnovne škole Vukovar i odjela Glazbene osnovne škole koji i danas rade u okviru naše škole. Budući da sam bila pedagog, a onda ravnatelj, obavljala sam poslove i pedagoga i ravnatelja uz pomoć voditeljice smjene na srpskom jeziku, gospođe Nade Bogičević Njegić. Dvije godine kasnije uspjela sam zaposliti pedagoginju škole i jedan dio poslova, pošto je ona bila apsolvent, mogla sam joj povjeriti te ih ona korektno obavljati. Posao ravnatelja obavljala sam korektno održavajući neprekidnu suradnju s nastavnicima, učenicima i roditeljima, što nije uvijek bilo lako, ali rezultati nisu izostajali. Nabavljala sam nova nastavna sredstva jer u školi, poslije obnove, kao što sam već rekla, gotovo ništa nije bilo. Pozornost u opremanju nastavnim sredstvima i pomagalima jednako sam posvećivala Bogdanovcima i Lušcu. Poseban problem predstavljala je stručnost nastavnog kadra tako da je dosta predmeta bilo nestručno zastupljeno, nastavnici su se često mijenjali , ali napornim radom i interesom da se stanje stabilizira polako se i to sređivalo. Jedan od ciljeva bio mi je uspostaviti i uskladiti međuljudske odnose što smatram da mi je dosta dobro uspijevalo jer te 2003. godine i dalje sjećanja na rat i ratne rane bile su još vrlo bolne. Polako, ali sigurno kretali smo naprijed u budućnost međusobne tolerancije i uvažavanja. Poslije četiri godine napornog rada dala sam ostavku na radnom mjestu ravnateljice škole iz osobnih razloga i vratila se na mjesto pedagoga škole što sam bila i prije ravnateljstva. Kada se okrenem iza sebe, na svojih 37 godina rada provedenih u ovoj školi, ne mogu reći da sam nezadovoljna, ali s onim vječnim, možda je moglo bolje, možda više. Živjeti i raditi u okruženju učenika i mladog kolektiva lakše podnosim teret godina i odgovorno radim posao za koji sam osposobljena. Mislim da, između ostaloga, svojim iskustvom, mogu pomoći mladima, a oni meni novim idejama te svi zajedno doprinijeti boljitku odgoja i obrazovanja učenika. Generacija za generacijom učenika završava i napušta školu i odlazi svojim putem u život koji se pred njima pruža kao velika nepoznanica koju će morati više ili manje uspješno rješavati. S jednom od generacija uskoro ću poći i ja u mirovinu. A škola? Ona će ostati prihvaćajući i ispraćajući iznova i iznova mlade generacije, odzvanjati smijehom zbog uspjeha i pokojom suzom zbog neuspjeha svojih učenika i kroz to ostati vječno mlada.
Marija Dvojković, pedagoginja