Kratka povijest škole

• UVODNI TEKST
  JANJA VITEK – spomenica

  Gotovo na dohvat ruke Dunava i Vuke, gotovo u sjeni Dvorca vukovarskog, eto baš tu skrivena u skutima starih vila i drevnih platana, diše mirisima kestena i lipa jedna škola, diše najčistijim plućima, bruji žamorom, odzvanja osmjesima stotinama najvedrijih dječjih lica.

  Kojim je imenom zvati?

  Ako joj je poezija na krilima, onda u srce može samo pjesma stati.

  S tom pjesmom, otisnutom s dječjih lica, živjet će od sada i zauvijek velikan hrvatske poetske riječi- Dragutin Tadijanović.

  Ta naša draga  osnovnoškolka, izrasla skoro u srcu grada, imala je do sada osobnu iskaznicu s imenom  Druga Osnovna škola Vukovar koju je dobila u prijelaznom razdoblju nakon Domovinskog rata i poslije mirne reintegracije  Hrvatskog Podunavlja. U njezin životopis upisano je još jedno ime – Ivo Lola Ribar. Ono obilježava  njezin početak iz 1960. godine i životni tijek do Domovinskog rata. Pisani zapisi i podaci iz toga vremena navode kako je u Novom  Vukovaru podignuta „moderna školska zgrada koja odgovara svim suvremenim uvjetima, kako u pogledu arhitektonskog tako i higijenskog rješenja“. Opisujući prostor, podaci nadalje govore i spominju veliku dvoranu s mogućnošću različitih namjena: prikazivanja filmova, gledanja TV programa, održavanje roditeljskih sastanaka i sl. Zanimljiva je učionica za biologiju i kemiju-„praktikum“ s velikim izborom nastavnih sredstava. Učionica za tehnički odgoj ima radionice za tokarske, stolarske i mehaničarske radove. Postoji i učionica  za domaćinstvo, soba za liječničke preglede, kabineti…

  Deset godina kasnije slaveći obljetnicu ljetopisci ne opisuju više prostorna, arhitektonska rješenja već živu školu, prave osobnosti, stručne osposobljenosti inventivnih učitelja kao i vrsnih rezultata njihovih učenika. Oblicima i metodama, pedagoškim rješenjima i obrazovnim ostvarajima, škola je visoko vrednovana na razini tadašnjeg ustroja: komune, slavonsko-baranjske regije i Republike Hrvatske. Godine 1981.  škola je zaokružena u prostornom ali i odgojno-obrazovnom smislu. Izgrađena je školska sportska dvorana.

  Usporedo s tokom Dunava tekao je tako i životni vijek ove lijepe i vrijedne vukovarske škole… Iznikla živica, grmlje i breze, zazelenio travnjak i posule se poput dječjih glavica, bijele tratinčice ispred škole. A onda 1991… Kalvarija Vukovara…Granatama i bombama rušili su drvorede, crkve, galerije, muzeje, kuće, škole. Plameni jezici nasilnika gutali su baštinu, brisali tradiciju i povijest, a pisali neke nove linije i zemljopisne crte. Vukovar je prognan, a nasilje je carevalo gradom. Bič silnika dohvatio i školu. Oduzeli su joj ime, izgubila „štih“ male gradske dame.

  Preživjeti Domovinski rat, a 1997. godine otvoriti ponovno prvu stranicu u školskom ljetopisu, znači imati srčanosti,  snage i vjere za budućnost. Te kvalitete zasigurno ima ova škola i njezini djelatnici kao i najbrojniji, najglasniji i najmlađi njezini stanari.

  Vrijeme sadašnje: škola ima 384 učenika, 50 učitelja i 18 ostalih djelatnika. Rad se odvija u dvije smjene, jedna smjena izvodi nastavu na jeziku i pismu srpske nacionalne manjine. Školi pripadaju i područne škole Bogdanovci i Lužac. U sklopu škole djeluju i odjeli osnovne glazbene škole, te njenih 6 učitelja.

  Iz učionica opet dopiru zvuci glasovira, ili smijeh i dječja vriska, hodnici su opet okićeni paletama mladih slikara, stihovima i prozom malenih pjesnika, pa cvjetovima … kao putokazima, kao obećanjima da svijet opet može biti lijep, a život dobar prema djetetu i čovjeku.

  Tako, eto, ova naša škola – miljenica, svija svoje novo u starom gnijezdu, u srcu voljenog grada i u spomenar slaže sve ono što pripada povijesti, a sve vrijednosti, tradiciju iz koje je rasla unosi brižno u životopis, a priča o „učiteljskoj kući“ se nastavlja.

  Priča ili možda pjesma?

  U priču i stih puno toga stane.

  Poželimo joj dugovječnost, kao u pjesnika po kojemu je dobila ime, kao Dunavu, kojemu je okrenula lice pa ga osluškuje  u valovima; u vjetrovima; u trajanju…

  U Vukovaru 20. lipnja  2007. godine

   

• SIMEON PEROVIĆ
  (1960. – 1990.)
  Zadovoljstvo mi je kao jednom od najstarijih članova ovog kolektiva u kojem sam proveo tridesetak godina, od čega dvanaest godina kao ravnatelj škole, iznijeti neka svoja sjećanja.
  Sve do izgradnje nove školske zgrade učenici s područja Vukovara novog pohađali su nastavu u zgradi koja se nalazi na uglu današnje Ulice Lavoslava Ružičke i Županijske ulice, a učenici nižih razreda s Priljeva u jednoj stambenoj zgradi na tom području. Ravnatelj škole bio je Bogdan Dimitrijević. Neadekvatan prostor s velikim brojem učenika zahtijevao je izgradnju nove školske zgrade. Krajem 1960. god. izgrađena je nova školska zgrada, pod imenom OŠ “Ivo Lola Ribar” te su joj priključene škole u Bogdanovcima i Lušcu. Iako je izgrađena bez dvorane za tjelesni odgoj ova je škola bila najmodernija u Vukovaru pa su je u to vrijeme zvali “najlon škola”. Za ravnatelja škole imenovan je Martin Belec, a pomoćnik mu je bio dotadašnji ravnatelj Bogdan Dimitrijević. Nakon iznenadne smrti Dimitrijevića dužnost pomoćnika obavlja Slobodan Kojčinović. Sredinom 60-tih godina Belec je izabran za ravnatelja vukovarske Gimnazije, a na njegovo mjesto dolazi Milorad Novaković. Za pomoćnika ravnatelja je imenovan Josip Matoš koji preuzima pedagoško rukovođenje školom. U to vrijeme ukazala se potreba za osnivanjem posebnih odjeljenja za učenike s posebnim potrebama u razvoju te su u okviru ove škole formirana prva takva odjeljenja. Inicijator i organizator ove nastave, koja je ubrzo prerasla u samostalnu školu, bio je upravo Josip Matoš. 1972. god. Novaković odlazi kao prevodilac u komercijalnu službu “Vuteksa”, a za ravnatelja škole je izabran Simeon Perović, učitelj iz Bogdanovaca, koji je u toj školi zajedno sa suprugom radio od 1959. god.
  Već od prvih godina, moderno opremljena i sa stručnim nastavnim kadrom, škola je postizala izvanredne rezultate u odgojno-obrazovnom radu. To se potvrđivalo ne samo uspjehom koji su naši učenici postizali u nastavku školovanja već i rezultatima postignutim na republičkim ispitima znanja koji su provođeni svake godine. Isto tako postizani su značajni rezultati na općinskom i republičkom natjecanju u znanju iz pojedinih predmeta. Premda su ispiti i natjecanja imali svoje nedostatke svaki se nastavnik trudio da mu učenici postignu što bolji rezultat jer je to bio velikim dijelom i rezultat njegovog rada. Kod izbora učenika za rad u naprednim grupama dolazilo je do nesuglasica među nastavnicima oko izbora najboljih učenika za svoju grupu. Naime, svatko je želio okupiti najbolje učenike u svoju grupu, a to realno nije bilo moguće jer su odlični učenici obično bili najbolji u nekoliko predmeta.
  Uz redovnu i dodatnu nastavu, s naprednim učenicima, organizirane su i slobodne aktivnosti s brojnim sekcijama u okviru školskog kulturno-umjetničkog i sportskog društva. Pripremani su programi obavezno za svečanosti povodom Dana Republike, Nove godine, Dana žena, Dana škole i na kraju školske godine, a bili su česti nastupi u mjesnim zajednicama i smotrama. Nastavnici su morali uložiti poseban trud na pronalaženju prigodnih tekstova i uvježbavanju programa. Nastupalo se i na republičkim natjecanjima gdje su zapažene rezultate postizale recitatorska i literarna sekcija. U sportskim natjecanjima najbolje rezultate postizala je odbojkaška ekipa djevojčica. Za rad u svim tim posebnim aktivnostima nastavnici su bili posebno nagrađivani. Strahovali su zajedno s učenicima uoči nastupa, a nagrada im je bila sretne i blistave oči učenika poslije uspješnog nastupa, pehari, diplome i pismena priznanja. Zato sam kao ravnatelj škole na sjednicama nastavničkog vijeća obuhvaćao sve provedene aktivnosti u školi s posebnim isticanjem najuspješnijih.
  Sredinom sedamdesetih škola je među prvima prešla na rad u petodnevnom nastavnom tjednu. Subotom su dežurni nastavnici organizirali različite sportske i društvene aktivnosti predviđene godišnjim programom rada. Predviđene aktivnosti s brojem obuhvaćenih učenika evidentiralo se u posebnom dnevniku. Kako je organizacija rada slobodnim subotama bila nepoznanica prije uvođenja takvog rada savjetovao sam se s nekoliko ravnatelja i pedagoga škola u Osijeku gdje je takav način rada organiziran godinu ranije.
  Posebno bih htio istaknuti organiziranje Škole u prirodi za učenike trećeg razreda i logorovanja za učenike osmog razreda. Škola u prirodi organizirana je u Kranjskoj Gori. Tamo je društvo “Naša djeca” imalo zakupljen objekt u kojem su djeca boravila, a troškove prehrane plaćali su roditelji. Cijena je bila pristupačna, a dojmove koje su djeca stekla ostali su nezaboravni. Naime, to je bio boravak u potpuno novoj sredini reljefno i gospodarski različitoj od našeg zavičaja. Istovremeno učenici su se prilagođavali društvenom životu i postajali samostalniji-za učenike osmih razreda organizirano je logorovanje u jesen ili proljeće u okolici Vukovara. Boravak pod šatorima i organiziran društveni život bio je za učenike poseban doživljaj.
  Kako škola nije imala dvoranu, nastava tjelesnog odgoja i sve prigodne svečanosti održavale su se u “dvorani”, u projektu namijenjenoj kao učenička blagovaonica pokraj školske kuhinje. Nakon dvadeset godina rada u takvim uvjetima sredstvima samodoprinosa građana MZ Vukovar novi izgrađena je 1980. god. dvorana s gledalištem. Brigu o radovima na dvorani, pritjecanju sredstava i plaćanju radova vodio je poseban Odbor čiji sam član bio i ja kao ravnatelj škole, a pri tome su se posebno angažirali Stevo Gledić kao predsjednik odbora i Pokas, inženjer, kao nadzorni organ. Rad ovog odbora je velikim dijelom uticao da dvorana bude na vrijeme dovršena i predana na upotrebu.
  Početkom osamdesetih godina izglasani su samodoprinosi za gradnju škola, prvo na Lušcu, a zatim u Bogdanovcima. U ljeto 1985. godine škola u Lušcu je bila dovršena i potpuno opremljena pa je u njoj održana i sjednica nastavničkog vijeća na početku školske godine 1985./86. Treba napomenuti da je do tada nastava u Lušcu održavana u jednoj sobi seoske kuće i da je nova škola bila pravi preporod, ne samo za učenike, nego i učitelje.
  Nastava u Bogdanovcima održavala se u dvije učionice od kojih je jedna izgrađena davne 1863. godine, a druga nekoliko godina kasnije. Dan kada je proveden referendum za izglasavanje samodoprinosa namijenjenoj izgradnji škole ostao mi je posebno u sjećanju. Kako sam u toj školi zajedno sa suprugom radio preko desetak godina bio sam emotivno vezan za to selo i želio da referendum uspije. Zato sam toga dana na glasačkom mjestu proboravio nekoliko sati razgovarajući s mještanima, posebno s nekadašnjim svojim učenicima. Tako mi je jedan od njih rekao: “Eto, učitelju i mi ćemo nakon sto godina imati novu školu.”
  No, da ne bi bilo sve idilično iznijet ću i teškoće s kojim sam se susretao. Odlaskom nastavnika Josipa Matoša, ubrzo nakon što sam imenovan za ravnatelja, škola je ostala bez pedagoga pa sam obavljao i rukovodeće i pedagoške poslove. Tek 1972. osigurana su sredstva za otvaranje radnog mjesta pedagoga škole. Na natječaj je primljena pedagoginja pripravnica Marija Dvojković, koja se od prvih dana zdušno prihvatila oko organizacije odgojno-obrazovnih poslova. I dok u odgojno-obrazovnim poslovima nije bilo problema, u administraciji nije bilo tako. Na nesreću primljeni su radnici koji su vrlo nemarno obavljali svoje poslove, a jedan je čak i materijalno oštetio školu. S tim radnicima vođeni su radni i krivični sporovi pred sudom. Budući da sam kao ravnatelj škole na svim sporovima zastupao školu, a nisam pravnik, to mi je oduzimalo puno vremena i psihički me umaralo.
  Školskom kulturno-umjetničkom društvu nedostajala je folklorna sekcija i tamburaški zbor te mi je bio cilj da to ostvarim. Za to mi se ukazala prilika početkom osamdesetih godina kada je primljen nastavnik glazbenog odgoja koji zna voditi tamburaški zbor. U isto vrijeme na natječaj za nastavnika povijesti prijavio se nastavnik koji je imao višegodišnje iskustvo u vođenju folklora pa mu je to uzeto kao prednost prilikom odabira kandidata. Ovaj izbor izazvao je dugotrajni radni spor. Na kraju spora oba kandidata su zaposlena, a posljedice spora snosio sam ja kao ravnatelj škole.
  A sada nekoliko riječi o društvenom životu u Kolektivu i materijalnom položaju radnika. Društveni život organiziran je uglavnom pod okriljem i sredstvima Osnovne organizacije sindikata. Svake godine obavezno su organizirane prijateljske večeri povodom Dana Republike i Dana škole. Na njima su nazočili svi zaposlenici škole sa svojim supružnicima. Veselilo se, pjevalo i plesalo do duboko u noć. Isto tako barem jednom godišnje organizirana je jednodnevna ili dvodnevna ekskurzija u Italiju, Sloveniju, Rumunjsku, Češku, koje su uglavnom imale za cilj “šoping”, što je u to vrijeme bilo aktualno.
  Briga se vodila i o stambenim uvjetima radnika. Iako su sredstva stambenog fonda škole bila relativno mala, uspjelo se osigurati stanove radnicima kojima je u određenom trenutku bilo najpotrebnije, a drugima odobriti kredit za dovršenje ili adaptaciju stambenog objekta. Pri tome sam kao rukovodilac Kolektiva nastojao stambeno zbrinuti radnike kojima je to bilo najpotrebnije bez obzira je li to nastavno ili pomoćno osoblje.
  Financiranje škole vršeno je putem SIZ-a odgoja i osnovnog obrazovanja čija su sredstva ovisila o gospodarskoj razvijenosti pojedine općine. Zato su plaće nastavnog osoblja bile ispod prosjeka u odnosu na druge djelatnosti, a prema kvalifikacijskoj strukturi. Stoga su se plaće određivale prema pravilu “za isti posao ista plaća” bez obzira na školsku spremu i postignuće rezultata u radu. Jedine razlike postojale su u dodatku na radni staž odnosno radno iskustvo. Iako to nije motiviralo nastavnike na daljnje stručno usavršavanje gotovo svi učitelji u ovoj Školi izvanrednim studijem stekli su višu spremu.
  Na kraju o mom upravljanju Školom. Uvijek sam poštivao čovjeka kao čovjeka bez obzira na školsku spremu i posao koji obavlja. Ako je tko pogriješio nikada nisam podizao ton pa ni onda kada sam doživljavao uvrede. Pitanja vezana uz nastavu rješavala su se na nastavničkom vijeću, a što se odnosilo na Školu kao radnu organizaciju na Zboru radnika i Savjetu škole. Iako su te sjednice ponekad bile dugotrajne i sa žučnim raspravama nastojao sam da donesene odluke doprinose unapređenju rada škole. Stoga sam ponosan što sam dugo godina radio u ovom Kolektivu i dvanaest godina bio na njegovom čelu. U tom periodu smatram da sam jednim dijelom doprinjeo da ova škola bude ugledna odgojno-obrazovna ustanova kakva je bila od svog osnutka. Još bih se htio osvrnuti na administrativne i pravne poslove koje sam morao obavljati. Pokraj Statuta škole kao osnovnog dokumenta bilo je dvadesetak raznih pravilnika koje je trebalo u zakonskom roku donijeti i na vrijeme izvršiti izmjene i dopune sukladno promjenama u republičkim zakonima. Njihovo pravovremeno donošenje i usklađivanje često je kontrolirala inspekcijska služba. Zato sam morao na vrijeme izrađivati prijedloge novih pravilnika ili njihove dopune kako bi ih organi upravljanja mogli na vrijeme donijeti. Isto tako kao svaka radna organizacija i Škola je imala svoj plan ONO i DSZ. Njime je bio planiran rad škole u ratnim uvjetima i rad u slučaju elementarnih nepogoda. Sve te planove napravio sam prateći odgovarajuću literaturu. Kolika je bila beskorisnost i besmislenost tih planova pokazale su devedesete godine.
  Simeon Perović, ravnatelj u mirovini
• MARIJA DVOJKOVIĆ
  (1985. – 2006.)

  O ŠKOLI 2…

  Sredinom osamdesetih godina broj učenika naglo se povećava čemu je doprinjela izgradnja stambenog naselja na Olajnici. Ravnatelj je Jozo Galić koji se susreće s pomanjkanjem učioničkog prostora. Velik broj učenika otežava i odvijanje odgojno-obrazovnog rada pa se sve izvannastavne aktivnosti, dodatna,
  izborna i fakultativna nastava održava u suprotnoj smjeni. Od učeničke blagovaonice uređene su veća i manja prostorija, gdje se odvijala redovna i tečajna nastava. Ravnatelj daje ograditi školsko igralište i limenim pločama se izvodi pokrov na ravnoj površini krova jer je zgrada škole prilično prokišnjavala. Unatoč poteškoćama, nastavni i ostali rad u školi odvija se normalno i postižu se vrlo dobri rezultati, kako u nastavi, tako i u ostalim aktivnostima. Svi nastavnici i učitelji rade savjesno koristeći suvremene oblike rada i nastavnih sredstava pa i rezultati ne izostaju.

  Krajem osamdesetih škola ima tisuću pedeset učenika zajedno s područnim školama u Bogdanovcima i Lušcu. Polako, ali sigurno približava se rat. U školi se osjeća dotada nepoznata napetost, pogotovo pred kraj školske godine, kada malo pa sve više, školu napuštaju učenici srpske nacionalnosti, a njihovi roditelji to pravdaju ratnom ugroženošću.
  I sama sam bila puna strepnje osjećajući da će se dogoditi nešto strašno, ali to nikako nisam mogla uobličiti. Zapravo nisam shvaćala da može biti rat između ljudi u jednom gradu, gdje se gotovo svi poznaju i gdje živi toliko različitih nacionalnosti, dotada ni u kakvim sukobima. Razmišljajući dalje, shvatila sam da se radi o agresiji Srbije na Hrvatsku i time su moje dileme bile razriješene. Ipak, tu smo školsku godinu priveli kraju i na zadnjoj sjednici učiteljskog vijeća kojoj smo svi nazočili nismo se rastali sa smješkom kao prijašnjih godina, i razgovorima o ljetovanju, nego s neizvjesnošću ponovnog susreta u jesen. Bilo je nešto u tom rastanku ili se meni samo tako činilo, što je dalo naslutiti da se u jesen nećemo vidjeti. Tako je i bilo.
  Rat je počeo u pravom smislu riječi. Tenkovi na ulicama, sve žešće bombardiranje grada nije nagovještavalo ništa dobro. To ljeto 1991. godine ulice grada su opustjele, a ja sam toliko željela čuti dječji smijeh i vidjeti ih kako se igraju, ali umjesto toga samo tišina koja zastrašuje ispresijecana letom aviona i bombama koje su sijale smrt.
  Hrvatski branitelji nadljudskim naporima branili su grad i odolijevali daleko nadmoćnijem agresoru puna tri mjeseca. Tada je grad pao, a njegovi stanovnici se razasuli diljem Hrvatske i drugih zemalja. Nesrpsko stanovništvo uglavnom je bilo smješteno po sportskim dvoranama, prihvatilištima i hotelima ili kod nekih dobrih ljudi kao što je bio moj slučaj. Šokirani svim doživljenim, bili smo u krajnjoj neizvjesnosti. Što dalje? S obitelji jedno vrijeme bila sam u Zagrebu, a tada smo dobili posao suprug i ja u Gradini nedaleko Virovitice i kadrovski (nastavnički) stan koji smo opremili samo najnužnijim, a i to smo uglavnom dobili od humanitarnih organizacija. Punih šest godina živjela sam i radila u školi u Gradini, s mislima u gradu, domu, u “mojoj” školi, a onda je došla 1997. godina i mirna reintegracija hrvatskog podunavlja. To je značilo povratak kući.
  Već početkom rujna, nekoliko dana poslije ravnateljice, gospođe Renate Bradvice, vraćam se u svoj grad Vukovar i naravno u školu. U školi zatičemo puno učenika srpske nacionalnosti i nekoliko učenika drugih nacionalnosti. Od nastavnog osoblja je bilo onih koji su ostali 1991. godine među kojima i nekoliko Hrvata. Bili su tu neki drugi ljudi, većinu sam poznavala, a neke ne. Već na ulazu u školu znala sam da tu pripadam. Bolno svjesna sasvim razrušenog grada i svoje kuće morala sam smoći snage uhvatiti se u koštac sa svim nedaćama jer trebalo je početi živjeti i raditi u miru s međusobnim uvažavanjem i tolerancijom svih koji smo se tu našli. Počeli su tada dolaziti i nastavnici i učitelji koji će te iste godine raditi s djecom hrvatske nacionalnosti jer je dogovoreno da se nastava izvodi na srpskom i hrvatskom jeziku. Ta podjela ostala je sve do danas i u kojoj ja ne vidim nekih naznaka da će se promijeniti, što bi po mom mišljenju trebalo.
  Put učenja ponovnom zajedničkom životu nije bio ni lak ni jednostavan. Višegodišnja razdvojenost i rat učinili su svoje. Trebalo je puno strpljenja i nade u bolje sutra da bi se prevladale te početne teškoće. Do kraja polugodišta 1997./98. godine u školi je bilo oko petsto učenika koji su pohađali nastavu na srpskom i samo četiri učenika na hrvatskom jeziku. Do kraja te godine nastavu na hrvatskom jeziku pohađalo je jedanaest učenika, u kombinaciji od 1.-4. i od 5.-8. razreda, u improviziranoj učionici, u blagovaoni škole ograđenoj pločama iverice jer drugog nastavnog prostora nije bilo. Ti prvi učenici 1997./98. godine koji su pohađali nastavu na hrvatskom jeziku su bili: Jocković Zoran, Jocković Boris, Lermajer Milan, Mayer Rajna, Piljanović Željko, Vranić Tjaša, Marković Zdravka, Radović Bojan, Krstić Miroslav, Novosel Sanja i Bračko Sanja. Nastavnici su bili Janja Vitek, Vaso i Višnjica Došen, Vlado Dikšić, Božena Ursa, Senka Tadijanović, Marina Ereš Uzelac i Dubravka Čović.
  Previše svjesna svega, nisam postavljala puno pitanja ni sebi ni drugima, već sam s ravnateljicom uporno radila na novoj organizaciji odgojno-obrazovnog rada po nastavnom planu i programu Ministarstva znanosti i obrazovanja. Treba naglasiti da, iako razdvojeni, učenici na hrvatskom i srpskom jeziku rade po hrvatskom nastavnom programu. Bila sam u školi u kojoj sam počela raditi 1973. godine kao pedagog pripravnik. Poslije duge razdvojenosti odmah smo se prepoznale, škola i ja. Samo se škola zvala II. osnovna, a u zgradi je radila i gimnazija po srpskom jeziku. Tijekom 1998. i 1999. godine velik broj učenika srpske nacionalnosti odlazi iz škole i Vukovara. Tih godina formiraju se razredni odjeli od prvog do osmog razreda nastave na hrvatskom jeziku, a osjeća se i napredak u međuljudskim odnosima u kolektivu. 2001. godine nastava je počela u obnovljenoj zgradi s osnovnim namještajem za učionice i urede, ali bez nastavnih sredstava koja su uništena tijekom rata i preseljenjem za vrijeme obnove škole. Nastava se u periodu 2000./01. godine odvijala u tri škole u gradu i to u bivšoj ekonomskoj školi bili su učenici od 1. do 4. razreda i jedne i druge smjene, od 5. do 8. razreda nastava na hrvatskom jeziku odvijala se u VII., a na srpskom u IV. osnovnoj školi. Treba naglasiti da se nastava poslije rata pa sve do sada u našoj školi izvodi na hrvatskom i srpskom jeziku u dvije smjene. U jesen 2002./03. školske godine ravnateljica Renata Bradvica odlazi na drugu dužnost, a Školski odbor imenuje mene za vršitelja dužnosti ravnatelja škole, da bi u veljači 2003. godine bila izabrana za ravnateljicu II. osnovne škole Vukovar i odjela Glazbene osnovne škole koji i danas rade u okviru naše škole. Budući da sam bila pedagog, a onda ravnatelj, obavljala sam poslove i pedagoga i ravnatelja uz pomoć voditeljice smjene na srpskom jeziku, gospođe Nade Bogičević Njegić. Dvije godine kasnije uspjela sam zaposliti pedagoginju škole i jedan dio poslova, pošto je ona bila apsolvent, mogla sam joj povjeriti te ih ona korektno obavljati. Posao ravnatelja obavljala sam korektno održavajući neprekidnu suradnju s nastavnicima, učenicima i roditeljima, što nije uvijek bilo lako, ali rezultati nisu izostajali. Nabavljala sam nova nastavna sredstva jer u školi, poslije obnove, kao što sam već rekla, gotovo ništa nije bilo. Pozornost u opremanju nastavnim sredstvima i pomagalima jednako sam posvećivala Bogdanovcima i Lušcu. Poseban problem predstavljala je stručnost nastavnog kadra tako da je dosta predmeta bilo nestručno zastupljeno, nastavnici su se često mijenjali , ali napornim radom i interesom da se stanje stabilizira polako se i to sređivalo. Jedan od ciljeva bio mi je uspostaviti i uskladiti međuljudske odnose što smatram da mi je dosta dobro uspijevalo jer te 2003. godine i dalje sjećanja na rat i ratne rane bile su još vrlo bolne. Polako, ali sigurno kretali smo naprijed u budućnost međusobne tolerancije i uvažavanja. Poslije četiri godine napornog rada dala sam ostavku na radnom mjestu ravnateljice škole iz osobnih razloga i vratila se na mjesto pedagoga škole što sam bila i prije ravnateljstva. Kada se okrenem iza sebe, na svojih 37 godina rada provedenih u ovoj školi, ne mogu reći da sam nezadovoljna, ali s onim vječnim, možda je moglo bolje, možda više. Živjeti i raditi u okruženju učenika i mladog kolektiva lakše podnosim teret godina i odgovorno radim posao za koji sam osposobljena. Mislim da, između ostaloga, svojim iskustvom, mogu pomoći mladima, a oni meni novim idejama te svi zajedno doprinijeti boljitku odgoja i obrazovanja učenika. Generacija za generacijom učenika završava i napušta školu i odlazi svojim putem u život koji se pred njima pruža kao velika nepoznanica koju će morati više ili manje uspješno rješavati. S jednom od generacija uskoro ću poći i ja u mirovinu. A škola? Ona će ostati prihvaćajući i ispraćajući iznova i iznova mlade generacije, odzvanjati smijehom zbog uspjeha i pokojom suzom zbog neuspjeha svojih učenika i kroz to ostati vječno mlada.

  Marija Dvojković, pedagoginja

• LIDIJA MILETIĆ
  (2006. – )

  Svake godine s jeseni škola oživi. Nakon ljetnog odmora ponovno nahrupe učenici pred školska vrata, a u školu se slije veseli žamor dječjih glasova. Oni stariji zauzeti su prepričavanjem ljetnih dogodovština, oni mlađi razigrani i bezbrižni , a oni najmanji, prvašići, pomalo uplašeni , oslonjeni na svoje roditelje, nesigurnim korakom kreću u svoje prve učionice.
  Činilo mi se da sam i sama te školske 2006./07. bila baš poput njih. Prvog rujna 2006. godine Školski odbor Druge osnovne škole imenovao me vršiteljicom dužnosti ravnateljice , a u veljači 2007. i ravnateljicom škole.
  U meni se miješao ponos i strah, želja i nesigurnost. Trebalo je nastaviti odgovoran i težak posao koji su prije mene uspješno obavljali moji prethodnici. Potajno sam željela biti bar jednako dobra kao oni. Nadu da će sve ipak biti dobro ulijevale su mi dvije činjenice . Prva od njih je bila dotadašnja ravnateljica škole gospođa Marija Dvojković, sada na mjestu pedagoginje škole, a druga podrška mojih dotadašnjih kolega učitelja i nastavnika s kojima sam sve do prije nekoliko dana dijelila zborničke stolice.
  Ali nije bilo vremena za previše razmišljanja. Školska godina je započinjala i trebalo je svojski zapeti te pripremiti sve za nesmetan rad.
  Tu školsku godinu pohađalo je 380 učenika , a kolektiv je brojio 48 nastavnika i 21 člana administrativno- tehničkog osoblja škole.
  Godina koja je započinjala bila je godina brojnih promjena. Pred svim školama u Republici Hrvatskoj postavljen je zadatak provođenja Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda, koji smo kraće zvali HNOS. Provođenje novog hrvatskog obrazovnog standarda tražilo je veći angažman učitelja i nastavnika u smislu dogovaranja te korelacije nastavnih sadržaja različitih nastavnih predmeta, a s ciljem rasterećenja učenika, lakšeg usvajanja nastavnog gradiva te njegove primjene u životnim situacijama.
  Bio je to zadatak koga su učitelji naše škole ozbiljno prihvatili te su uslijedila brojna skupna planiranja i sjednice učiteljskih i razrednih vijeća.
  No, osim rada u samoj nastavi život škole čine i brojne druge aktivnosti njezinih učenika i nastavnika. U školskoj 2006./07. godini u školi smo pokrenuli dvije humanitarne akcije u želji da i naši učenici, koji su rođeni diljem Hrvatske, pomažu onima kojima je pomoć najpotrebnija. U prethodnoj godini učenici su svojim prilozima osigurali sredstva koja smo uputili u zakladu Plavi svijet te na taj način “usvojili” dupina Phila. Ove godine smo odlučili prikupljati sredstva za pomoć gladnima diljem svijeta kroz akciju “Kruh za cijeli svijet” (izvođenjem mjuzikla “Šuma Striborova” za sve učenike osnovnih škola grada Vukovara) te prikupljati sredstva za pomoć teško oboljelom bivšem učeniku naše škole pod geslom “TI SI JA SAM TI“ organizacijom malonogometnog turnira na koji smo pozvali sve učenike vukovarskih osnovnih škola.
  Prigodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 91. godine u školi je predstavljen projekt Domovinskog odgoja , a predstavili su ga pukovnik Ivan Krnjec, stožerni brigadir Petar Bajan i natporučnik Ivan Štefec.
  U mjesecu prosincu u našoj je školi održana završna svečanost projekta Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa nazvanog “Djeca zajedno“ za Vukovarsko-srijemsku županiju.
  Toj svečanosti nazočili su predstavnici našeg ministarstva na čelu s državnim tajnikom gospodinom Želimirom Janjićem, kao i brojni veleposlanici u Republici Hrvatskoj predvođeni voditeljem misije OSCE-a u Hrvatskoj gospodinom Fuentesom.
  U ovoj školskoj godini učenici naše škole osmislili su i pokrenuli i WEB stranicu kao i školski list “Sretni dani“.
  Ipak, ono po čemu ćemo pamtiti ovu školsku godinu svakako je svečanost preimenovanja škole 21. lipnja 2007. godine. 19. travnja 2005. godine u sklopu Dana Matice hrvatske u Vukovarsko-srijemskoj županiji našu je školu posjetio, tada stogodišnjak, akademik i poet Dragutin Tadijanović. Tom prigodom on je dao svoju suglasnost da škola nosi njegovo ime, koju je u pisanom obliku i potvrdio svojim potpisom u ožujku 2006. godine.
  Od tada pa sve do 21 . lipnja 2007. godine kada je na školskoj zgradi svečano i otkrivena ploča s novim imenom škole činili smo brojne pripreme za ovaj svečani trenutak.
  Uz učenike, roditelje i nastavnički zbor preimenovanju škole nazočili su i brojni uzvanici: župan Vukovarsko-srijemske županije gospodin Božo Galić, pročelnik za školstvo pri Županiji gospodin Grga Krajina, gradonačelnica grada Vukovara gđa. Zdenka Buljan, pročelnik društvenih djelatnosti u Gradu Zlatko Hegeduš, viši savjetnik u Agenciji za odgoj i obrazovanje u Osijeku gospodin Franjo Čičak, gvardijan vukovarski fra. Zlatko Špehar, župnik Župe sv. Filipa i Jakova fra. Ivica Jagodić, potpredsjednik Matice hrvatske gospodin Stjepan Sučić, ravnateljica bolnice Vukovar doktorica Vesna Bosanac, pročelnica odjela za društvene djelatnosti pri Uredu Državne uprave gospođa Mirjana Horvat, brojni ravnatelji škola, gradskih ustanova i naši dragi prijatelji.
  Uz prigodni program učenika naše škole i riječ naših gostiju prigrlili smo s ponosom ostavštinu imena i stihova našeg pjesnika odlučni u namjeri da je čuvamo, njegujemo i prenosimo na generacije koje dolaze.
  27. listopada 2007. godine zauvijek je usnuo pjesnik Dragutin Tadijanović.
  U ljetopis škole upisala sam:
  Dragi Tadija,
  počini u miru. Odmori svoju sijedu glavu i svoje noge umorne od lutanja.
  Nema te više među nama. Nikada više nećeš prošetati našim gradom, nikada više pomilovati plavi Dunav svojom pjesmom. Ali kad stoljetni hrast slavonski padne ne nestane zauvijek, on iza sebe ostavi trag. U plodnoj slavonskoj crnici zauvijek ostaje živi korijen iz koga će niknuti mladice – novi hrastovi. I opet će u tvojim i našim pjesmama zablistati zlatne oranice, zamirisati mlade zelene šume i dunje zaboravljene, a naše će bake, po ko zna koji put, opet žita blagoslivljati.
  I živjet će vječno pjesnik u pjesmama i imenu naše škole – Osnovne škole Dragutina Tadijanovića.

  Bio je to naš oproštaj od čovjeka čije riječi bijahu i ostaju pjesma.

  Sljedeću školsku godinu započeli smo s nešto većim brojem učenika i razrednih odjela.
  I u ovoj školskoj godini pred sebe smo postavili brojne zadatke.
  Nastavili smo s humanitarnim radom u pomaganju pri školovanju djece u zemljama Afrike koje su pogođene glađu i neimaštinom. Da bi prikupili sredstva za Valentinovo ove školske godine organizirali smo koncert vukovarske dance skupine “Bombastik“ koji je održan u našoj školi, a prisustvovali su mu učenici, njihovi roditelji i nastavnici škole. Rođendan najdražeg nam pjesnika, čije ime s ponosom nosi naša škola, obilježili smo na dan njegova rođenja četvrtog studenog književnom večeri – Tadijanoviću u čast, a naši su učenici sudjelovali i na drugim Tadijinim danima- susretu učenika četiriju škola koje nose ime Dragutina Tadijanovića u Petrinji.
  Prigodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara ove smo godine uspostavili izravnu video vezu s Prvom osnovnom školom iz Varaždina te s njihovim učenicima podijelili sjećanje na teške , ali slavne , dane vukovarske kalvarije. Ovaj događaj popratili su i mediji. Puno pozornosti u ovoj smo školskoj godini posveti i proširenju školskog prostora.
  Odlaskom u mirovinu našeg dotadašnjeg domara, koji je koristio stan u sklopu škole, stvorena je mogućnost da se taj prostor prenamjeni u prostor učionice. Potporu ovom našem projektu dala je Vukovarsko-srijemska županija i Hrvatska zajednica tehničke kulture i njezin predsjednik gospodin Ante Markotić koji su nam odlučili pomoći u opremanju učionice za tehničku kulturu i fiziku najsuvremenijom nastavnom opremom kao što je interaktivna ploča.
  Prigodom obilježavanja Dana škole, a za taj smo datum izabrali 19. travanj dan kada je D. Tadijanović posjetio našu školu, gospodin Markotić je i svečano predao novu učionicu na upotrebu učenicima i učiteljima škole. Toj prigodi nazočio je i zamjenik gradonačelnice grada Vukovara gospodin Vladimir Emedi kome smo zahvalili na sredstvima koje je grad uložio u uređenje školskog parkirališta i igrališta za košarku.
  Tom prigodom promovirali smo i prvu zbirku literarnih radova učenika naše škole pod nazivom “Dani djetinjstva“.
  Veliku pozornost u ovoj školskoj godini posvetila sam i unapređenju uvjeta rada Glazbenih odjela naše škole. Kako se broj učenika povećavao, a s njim i potrebni broj nastavnika (u dvije godine povećan za četiri nova djelatnika) bilo je nužno iznaći rješenje za osiguranje potrebnog prostora za rad kao i potrebnih instrumenata. Najprije sam pristupila uređenju dodatnih prostora u sklopu matične škole, pregradnjom većih učionica u primjerenije vježbaonice za pojedinačnu nastavu, osigurali smo potrebne uvjete rada za učenike koji stanuju na području grada. Ostalo je neriješeno pitanje organizacije rada za učenike s područja Borova naselja i drugih mjesta koja gravitiraju tom prostoru. U dogovoru s gradonačelnicom gospođom Zdenkom Buljan pripao nam je prostor u sklopu dječjeg vrtića u Velebitskoj ulici broj 16. U tom prostoru osigurali smo dodatne četiri vježbaonice za učenike te dvoranu za suvremeni ples čime smo otvorili mogućnost za daljnje proširenje programa Glazbenih odjela, programima tamburice, violine i suvremenog plesa. Komisija Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa u sastavu Nevenke Pašalić, Mire Zovko i Zvonimira Kotarca pri pregledu prostora pohvalila je naš trud i dala zeleno svjetlo za početak rada ovih novih skupina. Bila je to prilika da Glazbeni odjeli povećaju broj svog profesorskog kadra za još tri nova djelatnika. Sva ova nastojanja kao rezultat donijela su brojna priznanja sa županijskih, regionalnih i državnih glazbenih smotri.
  Školsku 2008./09. obilježila su, uz sve već od ranije poznate aktivnosti škole, dva projekta kojima smo predstavili svoj grad u Županiji i šire.
  Prvi od njih je projekt Hrvatske radio televizije “Grad kao kulturno dobro “ u kome su pozvani učenici svih hrvatskih škola da svojim video uradcima predstave svoj grad kao kulturno dobro. U ovaj se projekt uključila i naša škola, a naši su učenici kroz niz glumljenih scena i foto uradaka prikazali rast Vukovara od vremena vučedolske civilizacije, dolaska Rimljana do slavnih dana Domovinskog rata.
  Za svoj uradak “Rasti, rasti grade moj “ od strane stručnog ocjenjivačkog suda, na čijem je čelu bio prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci, dipl.ing.arh., učenici su nagrađeni prvom nagradom te je o našoj školi snimljena i na HRT-u prikazana polusatna emisija.
  Drugi projekt se svojom tematikom također oslanjao na naš grad Vukovar , ali je u ovom natječaju koji je pokrenuo Siemens pod nazivom “Create the future- gradovi budućnosti“ učenicima bio zadatak prikazati svoj grad i njegove mogućnosti održivog razvoja i korištenja energije u budućnosti. Projekt učenika naše škole “Naš grad-naša budućnost“ u kategoriji osnovnih škola Republike Hrvatske osvojio je treću nagradu.
  U ovoj 2009./10. godini, a u povodu 50 godina rada škole, odlučili smo našem gradu pokloniti još jedan važan projekt. Projekt zaštite prirodne baštine “Geološki lokalitet – Gorjanovićev profil u Vukovaru“ za cilj ima zaštitu prapornog profila koji je još prije stotinu godina opisao Dragutin Gorjanović Kramberger, a koji je slika geoloških promjena od vremena pleistocena prije više od
  100 000 godina.
  Moram spomenuti i brojne uspjehe koje su naši učenici postigli u likovnom izričaju pod vodstvom nastavnice likovne kulture Drenke Mayer. Ne postoji način da ih sve nabrojim pa ću spomenuti uspjeh naših učenika na Festivalu djeteta u Šibeniku.
  Ono na što smo osobito ponosni je projekt škole koji nosi naziv “Prijatelj škole“.
  U želji da svojim učenicima osiguramo vrijedne i prave uzore zamolili smo proslavljene osobe iz javnog života naše Domovine da postanu prijatelji naše škole. Ruku prijateljstva pružili smo akademiku Vladimiru Paaru, fizičaru, književnici Sanji Pilić i proslavljenom rukometnom treneru gospodinu Lini Červaru. Oni su pruženu ruku prihvatili i sada zajedno s njima hrabro kročimo dalje kroz život.
  Ove godine kada obilježavamo 50. rođendan naše škole tu ruku prijateljstva pružili smo našem književniku, akademiku, Vukovarcu gospodinu Pavlu Pavličiću koji je i sam bio učenik naše škole.
  Radujemo se susretu s njim koji će uslijediti 23. travnja ove godine.
  Škola danas ima 565 učenika u 36 odjela uključujući i glazbene odjele škole. Nastava se odvija na četiri lokacije u područnim razrednim odjelima u Bogdanovcima i Lušcu te u Borovu naselju. Nastava se odvija na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu te na srpskom jeziku i ćirilićnom pismu.
  U školi trenutno radi 76 djelatnika, od čega je 16 učitelja, 49 nastavnika , 5 stručnih suradnika, 2 administrativna i 13 djelatnika tehničke službe. Škola ima stručnu službu sastavljenu od pedagoginje gospođe Marije Dvojković, psihologinje gospođice Marijane Marijanović i knjižničarke gospođe Mirjane Kovač.
  Ipak, kroz tri i pol godine na mjestu ravnateljice škole, svojim najvećim uspjehom smatram činjenicu da je škola mjesto sretnog življenja svojih učenika, učitelja i ostalog osoblja škole.
  Ratne rane polako su zaliječene zajedničkim radom, izletima i projektima u kojima je svima nama jedan zajednički cilj: učiniti školu boljim mjestom za sve, mjestom na koje se dolazi i s kojeg se odlazi s osmjehom na licu.
  Vjerujemo da su teški dani iza nas, a ispred nas na horizontu nova postignuća okupana suncem.
  Lidija Miletić, ravnateljica