Gotovo na dohvat ruke Dunava i Vuke, gotovo u sjeni Dvorca vukovarskog, eto baš tu skrivena u skutima starih vila i drevnih platana, diše mirisima kestena i lipa jedna škola, diše najčistijim plućima, bruji žamorom, odzvanja osmjesima stotinama najvedrijih dječjih lica.
Kojim je imenom zvati?
Ako joj je poezija na krilima, onda u srce može samo pjesma stati.
S tom pjesmom, otisnutom s dječjih lica, živjet će od sada i zauvijek velikan hrvatske poetske riječi- Dragutin Tadijanović.
Ta naša draga osnovnoškolka, izrasla skoro u srcu grada, imala je do sada osobnu iskaznicu s imenom Druga Osnovna škola Vukovar koju je dobila u prijelaznom razdoblju nakon Domovinskog rata i poslije mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja. U njezin životopis upisano je još jedno ime – Ivo Lola Ribar. Ono obilježava njezin početak iz 1960. godine i životni tijek do Domovinskog rata. Pisani zapisi i podaci iz toga vremena navode kako je u Novom Vukovaru podignuta „moderna školska zgrada koja odgovara svim suvremenim uvjetima, kako u pogledu arhitektonskog tako i higijenskog rješenja“. Opisujući prostor, podaci nadalje govore i spominju veliku dvoranu s mogućnošću različitih namjena: prikazivanja filmova, gledanja TV programa, održavanje roditeljskih sastanaka i sl. Zanimljiva je učionica za biologiju i kemiju-„praktikum“ s velikim izborom nastavnih sredstava. Učionica za tehnički odgoj ima radionice za tokarske, stolarske i mehaničarske radove. Postoji i učionica za domaćinstvo, soba za liječničke preglede, kabineti…
Deset godina kasnije slaveći obljetnicu ljetopisci ne opisuju više prostorna, arhitektonska rješenja već živu školu, prave osobnosti, stručne osposobljenosti inventivnih učitelja kao i vrsnih rezultata njihovih učenika. Oblicima i metodama, pedagoškim rješenjima i obrazovnim ostvarajima, škola je visoko vrednovana na razini tadašnjeg ustroja: komune, slavonsko-baranjske regije i Republike Hrvatske.
- godine škola je zaokružena u prostornom ali i odgojno-obrazovnom smislu. Izgrađena je školska sportska dvorana.
Usporedo s tokom Dunava tekao je tako i životni vijek ove lijepe i vrijedne vukovarske škole… Iznikla živica, grmlje i breze, zazelenio travnjak i posule se poput dječjih glavica, bijele tratinčice ispred škole. A onda 1991… Kalvarija Vukovara…Granatama i bombama rušili su drvorede, crkve, galerije, muzeje, kuće, škole. Plameni jezici nasilnika gutali su baštinu, brisali tradiciju i povijest, a pisali neke nove linije i zemljopisne crte. Vukovar je prognan, a nasilje je carevalo gradom. Bič silnika dohvatio i školu. Oduzeli su joj ime, izgubila „štih“ male gradske dame.
Preživjeti Domovinski rat, a 1997. godine otvoriti ponovno prvu stranicu u školskom ljetopisu, znači imati srčanosti, snage i vjere za budućnost. Te kvalitete zasigurno ima ova škola i njezini djelatnici kao i najbrojniji, najglasniji i najmlađi njezini stanari.
Vrijeme sadašnje: škola ima 384 učenika, 50 učitelja i 18 ostalih djelatnika. Rad se odvija u dvije smjene, jedna smjena izvodi nastavu na jeziku i pismu srpske nacionalne manjine. Školi pripadaju i područne škole Bogdanovci i Lužac. U sklopu škole djeluju i odjeli osnovne glazbene škole, te njenih 6 učitelja.
Iz učionica opet dopiru zvuci glasovira, ili smijeh i dječja vriska, hodnici su opet okićeni paletama mladih slikara, stihovima i prozom malenih pjesnika, pa cvjetovima … kao putokazima, kao obećanjima da svijet opet može biti lijep, a život dobar prema djetetu i čovjeku.
Tako, eto, ova naša škola – miljenica, svija svoje novo u starom gnijezdu, u srcu voljenog grada i u spomenar slaže sve ono što pripada povijesti, a sve vrijednosti, tradiciju iz koje je rasla unosi brižno u životopis, a priča o „učiteljskoj kući“ se nastavlja.
Priča ili možda pjesma?
U priču i stih puno toga stane.
Poželimo joj dugovječnost, kao u pjesnika po kojemu je dobila ime, kao Dunavu, kojemu je okrenula lice pa ga osluškuje u valovima; u vjetrovima; u trajanju…
Ulazeći u dom
Ulazeći u dom, na pragu mi kaza
Gospodar: Birajte
Sobu koja vam se sviđa:
Nikoga nema.
Ovu bih uzeo. Velik
Prozor ima
Dunavu okrenut, Širokom Dunavu.
Hoću da ga gledam.
Pa od tog trena
Čim otvorim oči,
U njima mi Dunav plavi teče, teče…
Noć. Dan. Jutro. Veče.
Neka nam živi i veseli se
Osnovna škola Dragutina Tadijanovića
U Vukovaru 20. lipnja 2007. godine